Journal of Consciousness Studies, 4 , February 1997, pp.
71-92
Copyright, 1997, Imprint Academic
Preveo Diego Sobol, 2004. [iNext Croatia]
Zadnjih smo godina svjedočili eksploziju zanimanja za razvoj "znanosti svijesti", no u ovom trenutku imamo barem dvanaest glavnih ali sukobljenih škola teorije i istraživanja svijesti. Moj pristup izučavanju svijesti zasniva se na pretpostavci da svaka od ovih škola nudi nešto nezamjenjivo i važno, te da nam stoga treba jedan opći model, dovoljno sofisticiran da obuhvati i sadrži bitne postavke (i doprinose) svake od njih. Ove škole su slijedeće:
1. Kognitivna znanost je sklona svijest vidjeti usidrenu u funkcionalnim shemama mozga/uma, bilo na jednostavan reprezentacijski način (kao 'kompjutacijski um' Jackendoffa) ili u kompleksnijim emergentno/konektivnim modelima, koji svijest vide kao emergent hijerarhijski integriranih mreža. Emergentno/konektivni je možda prevladavajući model kognitivne znanosti u ovom trenutku, a lijepo je sažet u Stairway to the Mind (1995) Alwyna Scotta , gdje "stepenište" označava hijerarhiju emergenata čiji zbroj čini svijest.
2. Introspekcionizam smatra da se svijest najbolje razumije kao intencionalnost, smještena u iskaze prvog lica -- inspekcije i interpretacije neposredne svjesnosti i življenog iskustva -- a ne u objektivnistčke ili iskaze trećeg lica, ma koliko se oni činili 'znanstvenima'. Bez poricanja njihovih značajnih razlika, ove široka kategorija uključuje sve od filozofske intencionalnosti do introspektivne psihologije, egzistencijalizma i fenomenologije.
3. Neuropsihologija gleda svijest kao smještenu u neuralne sisteme, neurotransmitere i organske moždane mehanizme. Nasuprot kognitivnoj znanosti, koja se često zasniva na kompjutorskim znanostima pa je shodno tome nejasna po pitanju u kakvom je zapravo odnosu svijest s organskim moždanim strukturama, neuropsihologija je više biološki zasnovan pristup. Temeljena na neuroznanosti više nego na kompjutorskoj znanosti, ona vidi da svijest u biti prebiva u organskim neuralnim sistemima dostatne kompleksnosti.
4. Individualna psihoterapija rabi introspektivnu i interpretativnu psihologiju u tretiranju neugodnih simptoma i emocionalnih problema; sklona je stoga vidjeti svijest prvenstveno kao smještenu u adaptativnim sposobnostima individualnog organizma. Većina glavnih škola psihoterapije otjelovljuje teoriju svijesti baš zato što moraju objasniti ljudsku potrebu za stvaranjem smisla i značenja, čiji poremećaj uzrokuje bolne simptome mentalne i emocionalne patnje. U svojim više avangardnim oblicima, kao što je primjerice jungovska psihologija, ovaj pristup postulira kolektivne strutkure intencionalnosti (i tako svijesti), čija fragmentacija doprinosi psihopatologiji.
5. Socijalna psihologija vidi svijest kao smještenu u mreže kulturalnog značenja, ili pak kao uglavnom prozvod samog socijalnog sistema. Ovo uključuje sasvim različite pristupe kao ekološki, marksistički, konstruktivistički, i kulturalnu hermeneutiku, koji svi drže da nexus svijesti nije smješten samo ili čak prvenstveno u pojedincu.
6. Klinička psihijatrija fokusira se na odnos psihopatologije, bihevioralnih obrazaca i psihofarmakologije. U posljednjih pola stoljeća, psihijatrija je uglavnom smještena u frojdovsku metapsihologiju, no ovo polje je sve više sklono vidjeti svijest u strogo neurofiziološkim i biološki okvirima, na rubu kliničke teorije identiteta: svijest je neuronski sistem, tako da problem u prvom je zapravo neravnoteža u potonjem, a ova je podložna terapiji medikamentima.
7. Razvojna psihologija vidi svijest ne kao jedinstven entitet već kao razvojno stupnjevit proces sa značajno različitom arhitekturom na svakom od stupnjeva rasta, pa stoga razumijevanje svijesti zahtjeva istraživanje arhitekture svake od razina njezina razvijanja. U svojim više avangardnim oblicima, ovaj pristup uključuje više stupnjeve iznimnog razvoja i blagostanja, te izučavanje nadarenih, iznadprosječnih i supranormalnih sposobnosti, koje su shvaćene kao viši razvojni potencijali latentni u svim ljudima. Ovo uključuje više stupnjeve kognitivnog, afektivnog, somatskog, moralnog i duhovnog razvoja.
8. Psihosomatska medicina vidi svijest u odnosu snažne i urođene interakcije s organskim tjelesnim procesima, a iskazuje se u poljima kao što su psihoneuro-imunologija i biofeedback. U svojim avangardnijim oblicima, ovaj pristup uključuje svijest i čudesna izliječenja, utjecaje molitve u iznimnim ozdravljenjima, svjetlost/zvuk i liječenje, spontanu remisiju i tako dalje. Također uključuje bilo koji pristup koji propituje djelovanje intencionalnosti na liječenje, od umjetničke terapije do vizualizacije do psihoterpaije i meditacije.
9. Neuobičajena stanja svijesti , od sanjanja do psihodelika, polje je izučavanja, vjeruju njegovi predstavnici, ključno za shvaćanje svijesti općenito. Premda su neki učinci psihodelika -- uzmemo li kontroverzan primjer -- nesumnjivo objašnjivi 'toksičkim nus-posljedicama', konsenzus mišljenja u ovom području istraživanja jest da također djeluju kao 'nespecifični pojačivači iskustva', te stoga mogu biti instrumentalni u razotkrivanju i pojačavanju aspekata svijesti koji bi inače prošli nezapaženi i neproučeni.
10. Istočnjačke kontemplativne tradicije drže da je uobičajena svijest samo uska i ograničena verzija dubljih ili viših modaliteta svjesnosti, te da su specifični naputci (yoga, meditacija) nužni za evociranje ovih viših i iznimnih potencijala. Nadalje, oni svi drže da se ključne odlike svijesti mogu pojmiti jedino u ovim višim, postformalnim i nedvojnim stanjima svijesti.
11. Ono što možemo nazvati kvantnim pristupima svijesti vide svijest kao urođeno sposobnu za interakciju s fizičkim svijetom, općenito kroz kvantne interakcije, u ljudskom tijelu na intracelularnoj razini (npr. mikrotubule), te u širem materijalnom svijetu (psi-strukture). Ovaj pristup također uključuje mnoge i ranovrsne pokušaje priključivanja svijesti u fizički svijet prema raznim avangardnim fizikalnim teorijama (bootstrapping, hiperprostor, strune).
12. Istraživanje suptilnih energija postulira da postoje suptilniji tipovi bioenergija onkraj četiri priznate sile u fizici (jaka i slaba subatomska, elektromagnetska, gravitacijska), te da ove suptilnije energije igraju važnu ulogu u svijesti i njenoj aktivnosti. Poznate u tradicijama kao prana, ki, ili chi -- i smatrane odgovornima za djelotvornost akupunkture, uzmemo li tek jedan primjer -- ove energije se često smatraju 'karikom koja nedostaje' između intencionalnog uma i fizičkog tijela. Za teoretičarre Velikog lanca, na Istoku i na Zapadu, ova bioenergija djeluje kao dvosmjerni prijenosni pojas, koji predaje utjecaje materije na um i prenosi intencionalnost uma na materiju.
13. Evolucijska psihologija i njen bliski srodnik sociobioloija vide ponašanje i svijest u funkcionalnim terminima kao izraze evolucijskih pritisaka. Iz ove perspektive, svijest i njeni razni oblici postoje zbog, i treba ih razumjeti u kontekstu, evolucijskih prednosti koje donose.
Ovdje opisan pristup svijesti uključuje model koji eksplicitno preuzima prednosti svakog od ovih pristupa, i nastoji ugraditi i integrirati njihove bitne značajke. No, za razumijevanje ovog modela, nužno je da pogledamo kontekst u kojem je razvijen. Slijedi onda veoma sažet prikaz pristupa detaljno razvijenog u 15-ak knjiga, uključujući Transformations of Consciousness (Wilber et al., 1986), A Brief History of Everything (1996d) i The Eye of Spirit (1997), koje zainteresirani čitatelj može konzultirati za detaljne argumente i obimne reference. No vjerujem da slijedeći sažetak sasvim prikladno ispunjava našu svrhu.
Slika 1 (ispod) je shematski prikaz 'četiri kvadranta' postojanja, a oni su intencionalni, bihevioralni, kulturalni i socijalni. Ova četiri kvadranta su sažetak pretraživanja podataka u raznim razvojnim i evolucijskim poljima. Ispitao sam preko dvjesto razvojnih sekvenci priznatih u raznim ograncima ljudskog znanja -- od stelarne fizike do molekularne biologije, od antropologije do lingvistike, od razvojne psihologije do etičkih usmjerenja, od kulturalne hermeneutike do kontemplativnih pregnuća -- sve to iz istočnih i zapadnih disciplina, te uključujući premoderne, moderne i postmoderne izvore (Wilber 1995b, 1996d). Zamijetio sam da ove razne razvojne sekvence spadaju u jedan od četiri velika razreda -- četiri kvadranta -- i nadalje, da unutar ova četiri kvadranta postoji znatno slaganje po pitanju raznih stupnjeva ili razina u svakom. Slika 1 je jednostavan sažetak ovog pretraživanja podataka; stoga predstavlja a posteriori zaključak, a ne a priori pretpostavku.
Naravno, ljudi će se razići u detaljima ovakvog dijagrama, a slika 1 nije isklesana u kamenu. Ovdje ju predstavljamo kao razuman sažetak koji će nam pomoći u sadašnjoj raspravi. Isto tako, svaki od kvadranata može se točnije prikazati kao razgranato stablo, a ne kao jednostavna ravna crta, što bi ukazalo na bogatu raznovrsnost u svakom stupnju i struji (svakoj razini i tipu). Svaki kvadrant uključuje i hijerarhije (ili jasne gradacije) i heterarhije (ili pluralistička i jednakovrijedna odvijanja unutar date gradacije). Slika 1, ponovo, nije doli jednostavni shematski sažetak koji pomaže raspravu.
Gornji-desni
Gornji desni kvadrant je možda najpoznatiji. To je standardna hijerarhija predstavljena u modernoj evolucijskoj znanosti: atomi > molekule > stanice > organizmi, gdje svaka razina "nadilazi ali uključuje" svoje prethodnike na jednosmjeran način: stanice sadrže molekule, ali ne obrnuto; molekule sadrže atome, ali ne obrnuto, i tako dalje -- "ne obrnuto" predstavlja jednosmjernu hijerarhiju evolucijske strelice vremena. (SF1, SF2, i SF3
su više strukture-funkcije ljudskog mozga, koje ću objasniti zakratko.)
Svaka od ovih jedinica je, po izrazu Koestlera, "holon", cjelina koja je istovremeno dio neke druge cjeline (cijeli atom je dio cijele molekule, cijela molekula je dio cijele stanice, itd.). Gornji-desni kvadrant je jednostavno sažetak znanstvenog istraživanja evolucije individualnih holona.
Donji-desni
Ali individualni holoni uvijek postoje u zajednicama sličnih holona. Zapravo, samo postojanje individualnih holona na mnoge načine ovisi o zajednicama drugih holona koji, ako ništa drugo, pružaju pozadinsko polje u kojem individualni holoni uopće mogu postojati.
Erich Jantsch je u svojoj pionirskoj knjizi The Self-Organizing Universe (1980) istaknuo da svaki "mikro" događaj (individualni holon) postoji uronjen u odgovarajući "makro" događaj (zajednica ili kolektiv slično strukturiranih holona). Ove zajednice, kolektivi, ili društva sažeti su u donjem-desnom kvadrantu, a oni su također predstavljaju jednostavno rezultate općeprihvaćenog znanstvenog istraživanja.
Tako, primjerice, Jantsch ističe da, kad su atomi bili najkompleksniji individualni holoni u postojanju, galaksije su bile najkompleksnije kolektivne strukture; s molekulama, planete; s prokaritoima, Gaia-sustav; s limbičkim sistemima, skupine i obitelji; i tako dalje. [1] Jantsch je fascinantno zamijetio da, dok individualni holoni općenito postaju veći (jer nadilaze i uključuju svoje prethodnike: molekule su veće od atoma koje sadrže), kolektivni obično postaju manji (planete su manje od galaksija; obitelji su manje od planeta, itd.) -- razlog za to je da, dok individualni holon postaje kompleksniji (posjeduje više dubine), broj holona koji mogu dostići tu dubinu je sve manji i manji, pa tako kolektiv postaje manji i manji (npr. uvijek će biti manje molekula od atoma, i tako će kolektiv molekula -- planete -- biti uvijek manji od kolektiva atoma -- galaksije). Cijeli ovaj trend sam sažeo kao: evolucija proizvodi veću dubinu, manji opseg (Wilber, 1995b).
To su dva "desna" kvadranta. Ono što oba desna kvadranta imaju zajedničko je da predstavljaju holone koji posjeduju jednostavnu lokaciju -- sve ih možemo vidjeti osjetilima i njihovim ekstenzijama; oni su svi empirijski fenomeni; oni postoje u senzorimotornom svjetobrazu. Oni su, drugim riječima, objektivne i interobjektivne zbiljnosti; oni su vanjska, izvanjska i objektivizirana pojavnost individualnih i komunalnih holona.
Gornji-lijevi
Ali razni tipovi dokaza sugeriraju da svaka vanjština ima nutrinu. Ako slično tome učinimo pretraživanje podataka u evolucionarnim trendovima unutrašnjeg opažanja, otkrit ćemo također u velikoj mjeri neopovrgnutu hijerarhiju emergentnih odlika, koju sam jednostavno sažeo u gornjem-lijevom kvadrantu: prehenzija > iritabilnost > senzacija > percepcija > impuls > predodžba > simbol > koncept > pravilo (konkretne operacije ili "konop") > formalne operacije ("formop") i sintetički razum ("vizijska-logika"; oni su podudarni sa strukturnim-funkcijama u mozgu koje sam jednostavno nazvao SF1, SF2 i SF3 u gornjem-desnom). Postojanje većine ovih emergentnih odlika je, kao što sam rekao, neopovrgnuto među specijalistima u tom polju, a holoni koje navodim u gornjem-lijevom predstavljaju jednostavan sažetak nekih glavnih evolucijskih sposobnosti unutrašnjeg opažanja. (Još se vodi žestoka rasprava o prirodi "emergencije", ali postojanje i evolucijski poredak raznih sposobnosti samih, od senzacije do percepcije do predodžbe i koncepta, općenito nisu dovedeni u pitanje.)
Postoji, međutim, beskrajna debata o tome koliko "nadole" možete gurati prehenziju (ili bilo koji oblik rudimentarne svijesti). Whitehead ju gura skroz do kraja, do atoma postojanja (zbiljskih prigoda), dok je za većinu znanstvenika ovo malo previše. Moj je osjećaj da, pošto su holoni "bez dna", to koliko "svijesti" svaki od njih posjeduje u cijelosti predstavlja relativnu stvar. Ne mislim da trebamo povući debelu crtu u egzistencijalnom pijesku i reći, na ovoj strani crte, svijest; na onoj strani, potpuni mrak. Zapravo, čitava poanta hijerarhije evolucijskih emergenata poimanja jest to da je svijest beskonačno stupnjevita, te da svaki emergentni holon posjeduje malo više dubine i tako malo više poimanja. Koliko god 'svijesti' ili 'svjesnosti' ili 'osjetilnosti' ili 'reaktivnosti' imalo stablo, krava toga ima više; majmun ima još više, i tako dalje. Koliko ćete nadole gurnuti neki oblik prehenzije, to je vaša stvar (i neće bitno izmijeniti moje glavne točke). A što se mene tiče, uvijek sam zaključak Teilharda de Chardina (1964) smatrao najrazumnijim: "Povučena unatrag po tijeku evolucije, svijest se pojavljuje kvalitativno kao spektar nijansi čiji niži tonovi nestaju u noći."
Donji-lijevi
To je gornji-lijevi kvadrant, a predstavlja nutrinu indivualnih holona; ali, kao i uvijek, svaki individualni holon postoji u zajednici (tj. svaka agensnost je zapravo agensnost-u-komunosti). Pogledamo li kolektivne oblike individualne svijesti, nalazimo razne svjetobraze ili svjetonazore ili komunalno-dijeljeno osjetljviost (od jata gusaka do ljudskog zeitgeista). Ove razne kulturalne ili komunalne nutrine sažete su u donjem-lijevom kvadrantu.
Ponovo, koliko dole ćete gurnuti kulturalnu pozadinu (ili kolektivnu prehenziju) ovisi o tome koliko ste nadole spremni gurnuti individualnu prehenziju. Vjerujem da se sjenovito gubi bez kraja, jednostavno zato što vanjštine nemaju smisla bez nutrina, a agensnost je uvijek agensnost-u-komunosti. Ipak, moje glavne točke tiču se ljudske svijesti, a svi se vjerojatno možemo složiti da ljudi posjeduju ne samo subjektivni prostor (GL) već i izvjesne intersubjektivne prostore (DL). Među onima koji su pažljivo ispitali povijesnu evoluciju kulturalnih svjetonazora, ističu se istraživači od Jeana Gebsera do Michela Foucaulta do Jurgena Habermasa; ovo istraživanje opisao sam u knjizi Up from Eden (1996b) i sažeo u donjem-lijevom kvadrantu u slici 1. 'Uroborus' znači reptil (ili bilo što zasnovano na moždanom deblu); 'tifonički' znači emocionalno-seksualni (bilo što zasnovano na limbičkom sistemu); arhaički, magički, mitički i racionalni su jasni po sebi (to su četiri od najvažnijih do sada razvijenih ljudskih kulturalnih svjetonazora); a 'kentaurski' označava integraciju tijelauma i kognitivnu sintetičku aktivnost (koju neki istraživači, uključujući Gebsera i Habermasa, prepoznaju u sadašnjem iznicanju).
4-kvadrantna mreža
Tako, gornja polovina slike 1 odnosi se na pojedinačne holone, a donja na njihove kolektivne oblike. Desna polovina odnosi se na vanjske ili objektivne aspekte holona, a lijeva polovina na njihove unutarnje ili subjektivne oblike. Ovo nam daje polja vanjskog-individualnog (ili bihevioralnog), unutarnjeg-individualnog (ili intencionalnog), vanjskog-kolektivnog (ili socialnog), i unutarnjeg-kolektivnog (ili kulturalnog) -- polja subjektivnih, objektivnih, intersubjektivnih i interobjektivnih stvarnosti. Što točno ova polja znače nastavit će se otkrivati u daljnjem razmatranju.
Kao što sam rekao, holoni u svakom od ova četiri kvadranta nisu postulirani na bilo kakav a priori ili 'metafizički' način; njih sugerira a posteriori provjera i pretraživanje podataka kroz nekoliko stotina disciplina. Zamijetio sam da sve razvojne ili dimenzionalne analize koje ove discipline opisuju spadaju u jedan od ova četiri opća tipa sekvence, koji se, ubrzo je postalo jasno, jednostavno odnose na nutrinu i vanjštinu pojedinačnog i kolektivnog . Ovo ima određenog intuitivnog smisla; naposljetku, neke najjednostavnije dostupne nam distinkcije su one između jednine i množine, nutrine i vanjštine, i čini se da evolucija također čini ove distinkcije, jer izgleda da se razvoj odvija u sve te četiri dimenzije, a četiri kvadranta su jednostavno i veoma općenito sažetak tih evolucijskih razvoja. Holoni navedeni u svakom kvadrantu predstavljaju velik dio empirijskog i fenomenološkog dokaznog materijala i, unutar raznih disciplina koje se njima bave, njihovo postojanje je za ozbiljne učenjake uglavnom neupitno.
Nažalost, kao što ćemo vidjeti, jer mnogi istraživači se specijaliziraju u samo jednom kvadrantu, skloni su ignorirati ili čak poricati postojanje drugih kvadranata. Materijalisti ili desnostrani teoretičari, primjerice, skloni su poricati zbiljsko postojanje nutrine, lijeve strane, i svjesnu intencionalnost. Vidjet ćemo mnoge primjere ovog tipa kvadrantne djelomičnosti, redukcionizma koji ćemo nadalje odlučno zaobilaziti. Kad kažem da su holoni predstavljeni u svakom kvadrantu uglavnom neupitni, specifično mislim da su neupitni za one koji doista proučavaju taj kvadrant u njegovim terminima.
Premda je postojanje svakog kvadranta uglavnom neupitno za većinu eskperata u raznim poljima, kad ova četiri kvadranta spojimo, sasvim iznenađujuće se najavljuje nekoliko daljnjih zaključaka, a ovi zaključci su ključni, vjerujem, za poimanje ukupne prirode svijesti.
Kvadranti i njihovi jezici
Počnimo s činjenicom da je svaki od kvadranata opisan različitim tipom jezika. Gornji-lijevi je opisan u JA-jeziku; donji-lijevi je opisan u MI-jeziku; a dva desna kvadranta, budući da su oba objektivna, opisani su u TO-jeziku. Ovo su u biti "tri svijeta" Sir Karla Poppera (subjektivni, kulturalni i objektivni); Platonovo Dobro (kao temelj morala, "mi" u donjem-lijevom), Istinito (objektivna istina ili to-postavke, desna strana), i Lijepo (estetska ljepota u Ja svakog motritelja, gornje-lijevo); Habermasova tri mjerila valjanosti (subjektivna istinitost Ja, kulturalna pravednost Mi, i objektivna istina svih To). Povijesno od velike važnosti, postoje i tri glavne domene Kantove tri kritike: znanost ili To (Kritika čistog razuma), moral ili Mi (Kritika praktičnog razuma), te umjetnost i samoizražavanje ili Ja (Kritika suda).
Kvadranti i njihove tvrdnje valjanosti
Jednako važno, svaki od kvadranata ima različit "tip istine" ili različitu tvrdnju valjanosti -- različite tipove znanja s različitim tipovima procedura dokazivanja i različitim mjerilima validacije. Stoga, propozicije u gornjem-desnom su istinite ukoliko su sukladne specifičnoj činjenici ili objektivnom stanju stvari: izjava je istinita ukoliko je mapa podudarna s teritorijem -- tzv. objektivna istina (reprezentacijska istina i korespondencijska teorija istine).
U gornjem-lijevom kvadrantu, s druge strane, izjava nije valjana ako predstavlja objektivno stanje stvari, već ukoliko autentično izražava subjektivnu stvarnost. Kriterij valjanosti ovdje nije samo istina već istinitost ili iskrenost -- ne "odgovara li mapa teritoriju?" već "može li se vjerovati kartografu?" Ja moram vjerovati tebi da svoja unutarnja stanja iznosiš istinito, jer za mene nema drugog načina da doznam tvoju nutrinu, i tako nema drugog načina da ispitam tvoju subjektivnu svijest. [2]
U donjem-desnom kvadrantu interobjektivnih stvarnosti, mjerilo valjanosti se tiče toga kako se individualni holoni slažu skupa u međupovezane sisteme; istina u ovom kvadrantu bavi se osvjetljavanjem mreža uzajamno recipročnih sistema u sistemima kompleksne interakcije. Tvrdnja ili mjerilo valjanosti, drugim riječima, temelji se na interobjektivnom slaganju, ili jednostavno funkcionalnom slaganju. U donjem-lijevom kvadrantu, s druge strane, ne bavimo se jednostavno time kako se objekti slažu skupa u fizičkom prostoru, već kako se subjektu slažu skupa u kulturalnom prostoru. Mjerilo valjanosti se ovdje odnosi na to kako se moja subjektivna svijest slaže s tvojom subjektivnom sviješću, i kako mi skupa odlučujemo o onim kulturalnim praksama koje nam omogućuju da nastanjujemo isti kulturalni prostor. Mjerilo valjanosti, drugim riječima, odnosi se na prikladnost ili pravdu naših izjava i činova (etika u najširem smislu). Ne samo "da li je to istina?", već da li je to dobro, ispravno, prikladno, pravedno? I, ako ćemo ti i ja nastanjivati isti kulturalni prostor, moramo implicitno ili eksplicitno postavljati pitanja i u nekoj mjeri odgovarati na ta intersubjektivna pitanja. Moramo naći načina, ne jednostavno da pristupamo objektivnoj istini ili subjektivnoj istinitosti, već da dostignemo uzajamno razumijevanje u zajedničkom intersubjektivnom prostoru. Nije to da se moramo skupa složiti, već da možemo jedno drugo prepoznati, od čega je suprotno, sasvim jednostavno, rat. Sažeo sam ova mjerila valjanosti (i njihove različite jezike) u slici 2.
| INDIVIDUALNO | UNUTRAŠNJE Staze lijeve strane SUBJEKTIVNO istinitost ja |
VANJSKO Staze desne strane OBJEKTIVNO istina to |
| KOLEKTIVNO | mi
pravednost INTERSUBJEKTIVNO |
ta
funkcionalno slaganje INTEROBJEKTIVNO |
Stjecanje znanja
Pogledamo li sada pažljivo svako od ova četiri mjerila valjanosti ili "tipove istine" i pokušamo razlučiti što svi imaju zajedničko -- to jest, što sve autentične spoznajne tvrdnje imaju zajedničko -- vjerujem da nalazimo sljedeće (Wilber, 1996c; 1997):
Svaki valjani način saznavanja sastoji se od naputka, spoznaje i potvrde. Naputak je uvijek u obliku "želite li znati ovo, učinite ovo". Ovaj naputak, uputa ili paradigma je, kao što je Kuhn istaknuo, stvarna praksa, a nikada puki koncept. Želite li znati da li vani kiši, idite do prozora i provjerite. Želite li znati da li stanica ima jezgru, onda naučite praviti histološke uzorke, naučite označivati stanice, staviti ih pod mikroskop, i pogledajte. Želite li doznati značenje Hamleta, naučite čitati engleski, pribavite tekst, čitajte ga i vidite sami.
Drugim riječima, naputak ili uputa proizvodi određene podatke -- naročito iskustvo, spoznaju ili pokazane dokaze (druga nit svog valjanog znanja). Ovu spoznaju i ove podatke zatim testira krug onih koji su savladali prve dvije niti; loši podaci ili loši dokazi se odbacuju, a ovaj potencijal opovrgljivost je ključni treći sastojak svih pravih tvrdnji valjanosti; sasvim sigurno nije ograničen samo na empirijske ili osjetilne tvrdnje: postoji osjetilno iskustvo, mentalno iskustvo i duhovno iskustvo, a bilo koja specifična tvrdnja u svakoj od ovih domena može potencijalno biti opovrgnuta daljnjim podacima u ovim domenama. Primjerice, značenje Hamleta nije o radostima rata: to je loše tumačenje i može ga opovrgnuti gotovo svaka zajednica adekvatnih ili kvalificiranih tumača.
Dakle, svaki holon, čini se, ima barem četiri aspekta (intencionalni, bihevioralni, kulturalni i socijalni), od kojih se svakom pristupa različitim tipovima istine ili tvrdnje valjanosti (objektivna istina, subjektivna istinitost, intersubjektivna pravednost, i interobjektivno funkcionalne slaganje). I sve te četiri tvrdnje valjanosti slijede tri niti valjanog stjecanja znanja: naputak, spoznaja/iskustvo, potvrde/odbacivanje (ili uputa, podaci, opovrgljivost).
Zamjetite da pristupanje lijevim kvadrantima ovisi o interpretaciji u izvjesnoj mjeri, dok su desni kvadranti svi, manje ili više, empirijski događaji. Objektivne vanjštine se mogu vidjeti, ali unutrašnja dubina zahtjeva interpretaciju. Moj pas može vidjeti ove fizičke riječi zapisane na ovoj stranici, jer označitelji postoje u senzorimotornom prostoru; ali vi i ja nastojimo razumjeti označeno značenje, koje nije samo empirijsko i ne može se vidjeti samo tjelesnim očima, već je dijelom intencionalno i može se zato vidjeti jedino unutarnjom spoznajom uma: morate interpretirati značenje ove rečenice. "Što mu znači to što kaže?" Moje ponašanje možete vidjeti i sami (monološkim pogledom); ali mojoj intencionalnosti možete pristupiti jedino tako da pričate sa mnom, a ova dijaloška razmjena zahtjeva neprekidnu interpretaciju vođenu uzajamnim razumijevanjem u hermenutičkom krugu.
Dakle, čini se da su dvije desnostrane tvrdnje valjanosti (objektivna istina i funkcionalno slaganje) utemeljene na empirijskom promatranju (i nekoj vrsti korespondencijske teorije istine); dok lijevostrane tvrdnje valjanosti (subjektivna istinitost i intersubjektivno značenje) zahtjevaju obimnu interpretraciju ili hermeneutiku (i neku vrstu koherencijske teorije istine). I možda možemo početi vidjeti zašto se ljudska potraga za znanjem gotovo uvijek dijelila na ove dva široka tabora: empirijski nasuprot hermeneutičkom, pozitivistički nasuprot interpretativnom, znanstveni nasuprot intuitivnom, analitički nasuprot transcendentalnom, anglosaksonski nasuprot kontinentalnom, desni nasuprot lijevom. čini se da oba su nužna, i da ne trebamo nastojati jednoruki ulaziti u tamni čudni svijet kojeg poznajemo kao sebe.
Međuzavisnost kvadranata
Najfascinantnije je od svega, možda, da svaki kvadrant ima korelate u svim drugima. To jest, budući da svaki holon ima ova četiri aspekta (intencionalni, bihevioralni, kulturalni i socijalni), a svaki od ova četiri aspekta ima specifičnu korelaciju sa svima drugima. Ovo možemo vidjeti u slici 1. Primjerice, gdje god nalazimo holon s limbičkim sistemom, nalazimo da ima unutarnju sposobnost za impuls/emociju, živi u kolektivu grupe, stada ili obitelji, i sudjeluje u emocionalno-seksualnom svjetonazoru. Čini se da svaki kvadrant uzrokuje druge, i istovremeno je uvjetovan drugima, na kružan i nereducirani način, a to je upravo razlog zašto sva četiri tipa istine (i sve četiri tvrdnje valjanosti) nužna za pristupanje raznim dimenzijama bilo kojeg holona.
Treba nam još jedan komadić pozadinskih informacija. Slika 1 prikazuje četiri glavne niti evolucijskog odvijanja do danas. Ali tko može reći da ovo izvanredno razodvijanje mora prestati na formalnom ili racionalnom stupnju? Zašto ne bi bilo viših stupnjeva? Tko može vjerodostojno reći da se ova zapanjujuća struja evolucije jednostavno stubokom zaustavlja u trenutku kad je stvorila vas i mene?
Nekoliko teorija svijesti koje sam naveo u Uvodu zasnovano je na činjenici da evolucija svijesti, po svemu sudeći, pokazuje postojanje viših ili postformalnih (ili "post-postkonvencionalnih") stupnjeva rasta. Čini se, drugim riječima, da postoji nekoliko viših stupnjeva u gornjem-lijevom kvadrantu.
Škola transpersonalne psihologije, naročito, počela je ispitivati ove više stupnjeve. Nezanemarivi kros-kulturalni nalazi već sugeriraju da postoje najmanje četiri šira stupnja postformalnog razvoja svijesti -- to jest, razvoja koji ide onkraj ali uključuje formalno operativnu razinu: psihički, suptilni, kauzalni i nedvojni (opaska: tehnički, vizijska logika je prvi postformalni stupanj. Standarna terminologija razrađena je u knjizi Integral Psychology). Budući da svaki kvadrant ima korelate u drugima, vidimo također različita stanja mozga povezana s ovim postformalnim stanjima, kao i različite mikro-zajednice ili "sanghe", o čemu detaljnije ne možemo raspravljati u ovom tekstu. Vidi Wilber [1995b; 1997] za daljnju raspravu.
Ne moramo se baviti preciznim definicijama ova četiri postformalna stupnja; zainteresirani čitatelji neka konzultiraju prikladne autoritete (npr. Walsh i Vaughan, 1993). Poanta je jednostavno da sada postoji nezanemariva količina uvjerljivih nalaza da unutarnja svijest može nastaviti evolucijski proces nadilaženja i uključivanja, tako da se čak i sama racionalnost nadilazi (ali uključuje!) u posformalnim stupnjevima svjesnosti, stupnjevima koji sve više poprimaju značajke koje najbolje možemo opisati kao duhovne ili mistične. Ali ovo je "misticizam" temeljito uzemljen u izravnom iskustvu i provjeriv za sve one koji su uspješno slijedili nužni niz svjesnih eksperimenata, naputaka i uputa.
U zenu, primjerice, imamo naputak poznat kao shikan-taza (ili sjedeća meditacija). Ovladavanje ovim naputkom ili paradigmom otvara razna kensho ili satori iskustva (izravno opažanje duhovnih podataka što ih razotkriva naputak), iskustva koja zatim temeljito ispituje zajednica onih koji su dovršili prve dvije niti. Loše, djelomične ili netočne spoznaje se u cijelosti odbacuju i odbijaju u zajednici adekvatnih ili kvalificiranih (opovrgljivost). Zen, drugim riječima, agresivno slijedi tri niti svih valjanih stjecanja znanja, zbog čega je vjerojatno stekao toliko čvrstu i "ne-besmislenu" reputaciju u duhovnim studijima. [3]
Iz ovakvih eksperimentalnih, fenomenoloških, lijevih staza stjecanja znanja, transpersonalni istraživači su zaključili da postoje barem četiri viša stupnja postformalnog razvoja dostupna muškarcima i ženama kao strukturalni potencijali njihova tijelouma. Ako, s obzirom na gornji-lijevi kvadrant, mi dodajemo ove četiri viša i postformalna stupnja standardnim stupnjevima prikazanim u slici 1, dolazimo do Velikog lanca bivanja, točno kako ga tradicionalno iznose filozofi-mudraci od Plotina i Aurobinda, Asange i Chih-ia, do Gospe Tsogyal. Slika 3 je prikaz i sažetak Velikog lanca kojeg iznose dva možda najdarovitija predstavnika, Plotin i Šri Aurobindo, a pokazuje zapanjujuću sličnost Velikog lanca gdje god da se pojavio, na Istoku ili Zapadu, Sjeveru ili Jugu (to je istinski "multikulturalna" mapa).
| Apsolutno Jedno (Vrhovni bog) Nous (Intuitivni um) [suptilno] Duša/Svjetska-duša [psihičko] Kreativni razum [vizijska-logika] Logička sposobnost [formop] Koncepti i mišljenja Predodžbe Ugoda/bol (emocije) Percepcija Senzacija Vegetativna životna funkcija Materija PLOTIN |
Satćitananda/Super-um (Vrhovni bog) Intuitivni um/nad-um Iluminirani svjetski-um Viši-um/Mrežni-um Logički um Konkretni um [konop] Niži um [preop] Vitalno-emotionalno, poriv Percepcija Senzacija Vegetativno Materija (fizičko) AUROBINDO |
Ponovo, točni detalji nas ne trebaju zadržavati; zainteresirani čitatelji mogu konzulitrati druge radove gdje će naći detaljniju raspravu (Smith, 1976; Lovejoy, 1964; Wilber et al., 1986). Poanta je jednostavno da su unutarnje dimenzije ljudskog bivanja sastavljene od spektra svijesti, niza senzacija > percepcija > impuls > predodžba > simbol > koncept > pravilo > formalno > vizijska logika > psihička > suptilna > kauzalna > nedvojna stanja. U pojednostavljenom obliku, ovaj spektar se proteže od podsvjesnog preko samosvjesnog do supersvjesnog; od prepersonalnog preko personalnog do transpersonalnog; od instinktivnog preko mentalnog do duhovnog; od preformalnog preko formalnog do postformalnog; od instinkta preko ega do Boga.
To je samo još jedan način da kažemo kako se svaki kvadrant sastoji od nekoliko različitih razina ili dimenzija, kao što se lako vidi u slici 1. Štoviše, ove razine ili dimenzije razvijale su se, najvećim dijelom, kroz vrijeme, povezane s evolucijskom logikom koja je, po svemu sudeći, pandemijska u svom djelovanju (Dennett, 1995; Habermas, 1979; Wilber, 1995b).
Tako, možemo možda početi vidjeti zašto držim da je "sve-kvadrantni, sve-razinski" pristup minimalni stupanj sofistikacije koji trebamo kako bismo osigurali išta nalik pravoj integralnoj teoriji svijesti. I sjetite se, sve ovo nije sugerirano metafizičkim osnovama i spekulacijama, već rigoroznim istraživanjem već dostupnih i uglavnom neupitnih podataka.
Budući da je to tako, nastavimo izvlačiti zaključke iz ove "sve-kvadrantne, sve-razinske" baze podataka.
Vratimo li se sada na desetak teorija svijesti koje sam naveo u Uvodu, možemo možda početi vidjeti zašto su sve pokazale toliku trajnost: svaka od njih pristupa jednoj ili više od preko četrdeset kvadrantnih-razina postojanja, i tako svaka nam govori nešto veoma važno (ali djelomično) o svijesti. Zato snažno držim da su svi ovi pristupi jednako važni za integralno viđenje svijesti. "Sve-razinski, sve-kvadrantni" pristup pronalazi važne istine u svakoj od njih, i to na veoma važne načine, koje ću uskoro detaljni objasniti.
Ali nije jednostavno slučaj da imamo određenu pojavu zvanu "svijest" i da nam ovi razni pristupi daju različito viđenje ove zvijeri. Međutim, čini se da svijest zapravo postoji distribuirana kroz sva četiri kvadranta sa svim njihovim raznim razinama i dimenzijama. Nema jednog kvadranta (i sigurno ni jedne razine) na koji možemo ukazati i reći, "Eto, tu je svijest". Svijest nikako nije lokalizirana na taj način.
Zato, prvi korak prema izvornoj teoriji svijesti je ostvarenje da svijest nije locirana u organizmu. Umjesto toga, svijest je četvero-kvadrantni proces, i postoji, ako uopće postoji, distribuirana kroz sva četiri kvadranta, usidrena jednako u svakom od njih. Ni svijest, ni osobnost, ni individualna agensnost, ni psihopatologija ne mogu biti locirani jednostavno ili jedino u individualnom organizmu. Subjektivna domena (gore-lijevo) je uvijek već uronjena u intersubjektivnu (dole-lijevo), objektivnu (gore-desno) i interobjektivnu (dole-desno) stvarnost, koje su dio i sudionik subjektivne agensnosti i njezinih patologija.
Istina je da je gornji-lijevi kvadrant lokus svijesti u njenom iznicanju u pojedincu, ali baš je to poanta: njeno iznicanje u pojedincu. Ali svijet u cijelosti usidrena je i distribuirana u svim kvadrantima -- intencionalnom, bihevioralnom, kulturalnom i socijalnom. "Poništite" li bilo koji kvadrant, svi će nestati, jer je svaki urođeno nužan za postojanje drugih.
Dakle, sasvim je istina da je svijest usidrena u fizičkom mozgu (kao što drže teorije 1, 3, 6, 8, 13). Ali svijest je također i jednako usidrena u unutarnjoj intencionalnosti (kao što drže teorije 2, 4, 7, 10, 11), intencionalnosti koja ne može biti objašnjena u fizikalnim ili empirijskim terminima, niti razotkrivena njihovim metodama ili njihovim spoznajnim tvrdnjama.
Po istoj mjeri, ni svijest ne može biti konačno smještena u pojedincu (bilo GL ili GD ili oba zajedno), jer svijest je također potpuno usidrena u kulturalnom značenju (u intersubjektivnim lancima kulturalnim označenih), bez kojega jednostavno nema nikakve individuirane svijesti. Bez ove pozadine kulturalnih praksi i značenja (DL), moje individualne intencije se ne mogu razvijati, kao što pokazuju povremeni slučajevi "divljeg dječaka". Na točno isti način kao što nema privatnog jezika, tako nema individualne svijesti. Ne možete značenje generirati u vakuumu, kao što ga ne možete generirati samo fizičkim mozgom, već jedino u intersubjktivnom krugu uzajamnog prepoznavanja. Fizički mozgovi odrasli u divljini ("divlji dječak") ne generiraju ni osobnu autonomiju ni lingvističku kompetenciju, iz čega jasno slijedi da fizički mozak per se nije autonomno sjedište svijesti.
Slično tome, svijet je također uronjena i raspoređena kroz materijalne društvene sustave u kojima se nalazi. Specifčne konture bilo koje zasebne manifestacije svijesti odredit će ne samo nizovi kulturalnih označenih, već i nizovi socijalnih označitelja, a bez materijalnih uvjeta društvenog sustava i individuirana svijest i osobni integritet jednostavno ne nastaju.
Ukratko, svijest nije locirana tek u fizičkom mozgu, niti u fizičkom organizmu, niti u ekološkom sistemu, niti u kulturalnom kontekstu, niti niče iz bilo kojega od tih područja. Usidrena je i raspoređena kroz sve te domene sa svim njihovim dostupnim razinama. Gornji-lijevi kvadrant je jednostavno funkcionalni lokus jednog distribuiranog fenomena.
Specifično, svijesti ne možemo prišiti "jednostavnu lokaciju" (što znači, bilo kakav tip lokacije u senzorimotornom svjetobrazu, bilo da je lokacija doista jednostavna ili disperzirana ili sistemski usmjerena). Svijest je distribuirana ne samo u prostorima ekstenzije (desna strana), već i u prostorima intencije (lijeva strana), a pokušaji reduciranja jednog na drugu su dosljedno i spektakularno propadali. Svijest nije smještena unutar mozga, niti izvan mozga, a ipak dobar dio svijesti postoji ne samo u fizičkom prostoru već i u emocionalnim prostorima, mentalnim prostorima i duhovnim prostorima, koji nikad nemaju jednostavnu lokaciju, ali su svi jednako stvarni (ili više stvarni) od jednostavnog fizičkog prostora (oni su prigode lijeve strane, ne desne strane).
Desnostrni redukcionisti (suptilni redukcionisti) nastoje reducirati intencionalne prostore na ekstenzijske prostore i zatim "locirati" svijest na hijerarhijsku mrežu fizički proširenih emergenata (atomi > molekule > stanice > živčani sustav > mozak), a to nikad, nikad neće funkcionirati. To nam daje, više ili manje, samo pola priče (desna polovina).
David Chalmers (1995) je nedavno potaknuo senzaciju objavljivanjem svojeg eseja "The Puzzle of Conscious Experience" u ediciji Scientific American, bastijonu fizikalne znanosti. Chalmersov sjajni zaključak bio je da subjektivna svijest nastavlja pobijati sva objektivistička objašnjenja. "Prema ovom kraju, predlažem da svjesno iskustvo smatramo temeljnom značajkom, nesvedivom na bilo što osnovnije. Ideja se isprva može činiti čudnom, ali čini se da ju dosljednost zahtijeva" (str. 83). Nikad nas ne prestaje zadivljavati kako anglosaksonski filozofi pozdravljaju ponovni pronalazak kotača s toliko galame.
Ali Chalmers pravi niz izvrsnih poanti. Prva je nesvedivost svijesti (na bilo što što nije svijest), koju treba "pridodati" fizičkom svijetu kako bismo dobili potpun prikaz svemira. "Tako, potpuna teorija ima dva sastojka: fizički zakon, koji nam govori o ponašanju fizičkih sistema od beskrajno malog do kozmološkog, i onog što možemo nazvati psihofizičkim zakonima, koji nam govore kako su neki od tih sistema povezani sa svjesnim iskustvom. Ova dva sastojka čine istinsku teoriju svega." (str. 83).
Ovaj jednostavni pokušaj ponovnog uvođenja i lijevih i desnih domena Kozmosa smatran je prilično odvažnim, što dokazuje snagu redukcionizma spram koje tako očita izjava izgleda radikalna. Chalmers kreće prema formulaciji: "Možda informacija ima dva osnovna aspekta: fizički i iskustveni... Gdje god nalazimo svjesno iskustvo, ono postoji kao jedan aspekt informativnog stanja, čije je drugi aspekt uronjen u fizički proces u mozgu." (str. 85) To jest, svako stanje ima unutrašnji/intencionalni i vanjski/fizički aspekt. Moje gledište je, naravno, da svi holoni imaju ne samo ova dva, već četiri temeljna i nesvediva aspekta, tako da svako "informativno stanje" doista i istovremeno ima intencionalni, bihevioralni, kulturalni i socijalni aspekt; i nadalje, svaki od tih aspekata ima bar deset osnovnih razina -- to je puno bliže teoriji svega, ako takvo što uopće ima ikakvog smisla.
Chalmers nastavlja ističući da svi fizikalni i redukcionistički pristupi svijesti (uključujući one Daniela Dennetta i Francisa Cricka) rješavaju samo, kako to Chalmers kaže, "lake probleme" (kao što je objektivna integracija u moždanim procesima) ostavljajući središnji misterij svijesti nedirnutim. Naravno, u pravu je. Smješno je to da su svi fizikalni znanstvenici koji, eto, sjede i čitaju Chalmersov esej, već potpuno u dodiru s tim misterijem: već su izravno u dodiru sa svojim življenim iskustvom, neposrednom svjesnošću, i osnovnim sviješću. Ali namjesto da izravno ispitaju taj tijek događaja (uz pomoć, recimo, vipassana-meditacije [Varela et al., 1993]), oni sjede, čitaju Chalmersov esej, i pokušavaju razumjeti svoju svijest objektivizirajući ju u terminima digitalnih bita u neuralnim mrežama, ili konekcionističkih putanja hijerarhijski sabranim u radosti promatranja zore -- i kad sve to ne objašnjava ništa, počešu se po glavi i upitaju zašto misterij svijest jednostavno odbija biti riješen.
Chalmers kaže da "teški problem" je "pitanje kako fizički procesi u mozgu proizvode subjektivno iskustvo" -- to jest, interakcija fizičkog i mentalnog. Ovo je i dalje kartezijansko pitanje, i nije nimalo bliže rješenju nego u Descartesovo vrijeme -- točno zato što mozak (i svaki desnostrani događaj) ima jednostavnu lokaciju, dok intencionalnost (i svaki lijevostrani događaj) nema.
Na primjer, u jednostavnoj hijerarhiji: fizička materija, senzacija, percepcija, impuls, predodžba, simbol, koncept... nalazimo definicijski prekid između materije i senzacije koji još nije premošćen na zadovoljavajući način -- ni u neuroznanosti, ni u kognitivnoj znanosti, ni u neuropsihologiji, ni u fenomenologiji, ni u sistemskoj teoriji. Kao što David Joravsky (1982) iznosi u svojoj recenziji Mind in Science Richarda Gregorya (1982), "Viđenje se dijeli na sastavne procese: svjetlost, koja je fizička; podražajnost u neuralnoj mreži oka i mozga, koja je također fizička; senzacija , koja je subjektivna i odbija analizu u strogo fizičkim terminima; i percepcija, koja obuhvaća kognitivnu inferenciju iz senzacije i stoga je još manje podložna strogo fizičkoj analizi." Sam Gregory postavlja pitanje, "U kakvom je senzacija odnosu spram neuralne aktivnosti?" i zatim ukratko sažima zadnje i najnaprednije znanje na tom području: "Nažalost, ne znamo." Razlog za to je, kaže nam, što postoji "neponištivi prekid između fizike i senzacije kojega fiziologija ne može premostiti" -- on to naziva "nepremostivim ponorom između dva područja". Između, točnije, lijeve i desne polovine Kozmosa.
Ali, naravno, ovo nije doista nepremostivi ponor: fizički svijet vidite već sada, dakle ponor je premošćen. A pitanje je, kako? Odgovor se, kao što sam sugerirao u Eye to Eye, razotkriva tek postformalnoj svijesti. "Nepremostivi ponor" je jednostavno još jedno ime za dualizam subjekt/objekt, koji nije glavna oznaka Descartesove pogreške, već čitave ispoljene stvarnosti, što ju je Descartes jednostavno zamijetio neobično jasno. I dalje je s nama, ovaj ponor, i ostaje misterijem skrivenim u srcu samsare, misterijem koji apsolutno odbija popustiti svoje tajne bilo čemu manjem od razvoja postformalne i nedvojne svijesti (na ovo ću se vratiti uskoro).
U međuvremenu, jedna se stvar čini jasnom: pokušaj da riješimo ovu dilemu bilo kakvim redukcionizmom -- svođenjem lijevog na desno ili desnog na lijevo, ili bilo kojeg kvadranta na bilo koji drugi, ili bilo koje razine na bilo koju drugu -- osuđen je na neuspjeh, jednostavno zato što su četiri kvadranta, po svemu sudeći, veoma stvarni aspekti ljudskog holona, aspekti koji agresivno odbijaju brisanje ili redukciju. Takvi redukcionizmi, da posudimo frazu Joravskog, "stvaraju misterije ili besmisao, ili jedno i drugo".
I upravo zbog toga vjerujem da je "sve-kvadrantni, sve-razinski" pristup svijesti sasvim vjerojatno jedini provedivi pristup zbiljski integralnoj teoriji svijesti. Sada možemo pogledati kratko što bi obuhvaćala metodologija takvog jednog pristupa.
Metodologija integralnog izučavanja svijesti trebala bi, po svemu sudeći, uključiti dva široka krila: prvo je istovremeno praćenje raznih razina u svakom kvadrantu, a zatim zamjećivanje njihovih korelacija, svakog sa svima drugima, bez da se ni na koji način pokušava reducirati bilo koji od njih na druge.
Drugo je unutarnja transformacija samih istraživača. Ovo je stvarni razlog, osjećam, što su lijevostrane dimenzije neposredne svijesti bile tako intezivno ignorirane i agresivno obezvrjeđivane od strane većine "znanstvenih" istraživača. Bilo koja desnostrana staza znanja može se provoditi bez zahtjeva za unutarnju transformaciju (ili promjenu razine svijesti); sve što treba je naučiti novu translaciju (unutar iste razine svijesti). Specifičnije, većina istraživača je već u procesu odrastanja dosegla razinu racionalnosti (formop ili vizijska logika), a za empiričko-analitička ili sistemsko-teoretska istraživanja nisu potrebne više transformacije.
Ali lijevostrane staze, u točki kad počnu prelaziti u postformalno, zahtijevaju transformaciju svijesti u samim istraživačima. Možete savladati 100 posto kvantne fizike bez transformiranja svijesti; ali ne možete ni na koji način ovladati zenom bez toga. Ne morate se transformirati da razumijete Dennettovu Consciousness Explained; za to je dovoljno translatiranje. Ali morate se transformirati da biste doista razumjeli Plotinove Eneade. Za Dennetta ste već adekvatni, jer ste se oboje transformirali do racionalnosti, pa su referenti Dennettovih rečenica vama lako vidljivi (bez obzira na to da li se s njim slažete, možete barem vidjeti o čemu priča, jer njegovi referenti postoje u racionalnom svjetobrazu, jasni kao dan). No, ukoliko se niste transformirali (ili barem snažno provirili) u kauzalno i nedvojno područje (transpersonalno i postformalno), nećete moći vidjeti referente većine Plotinovih rečenica. One vam neće imati nikakva smisla. Mislit ćete da Plotinu "vidi svašta" -- i vidi, a i vi i ja bismo vidjeli, da se transformiramo u te postformalne svjetobraze, gdje referenti Plotinovih rečenica, referenti koji postoje u kauzalnom i nedvojnom svjetobrazu, postaju jasni kao dan. A ta transformacija je apsolutno neizbježan dio paradigme (naputka) integralnog pristupa svijesti.
Zato su ova dva krila -- neredukcionističko praćenje svih kvadranata i transformacija samih istraživača -- oba nužna za integralan pristup svijesti, po mom mišljenju. Stoga, ne mislim da integralna teorija može biti eklekticizam prije navedenih glavnih pristupa, već snažno integriran pristup koji prirodno slijedi iz holoničke prirode Kozmosa. Metodologija jednog integralnog pristupa svijesti je očigledno kompleksna, ali slijedi neke jednostavne već navedene vodilje: tri niti, četiri mjerila valjanosti, te deset ili više razine od svake. Kratki pregled:
Meditacija: prilika za integralno istraživanje
U zadnje vrijeme imamo eksploziju meditacijskog istraživanja; nedavni pregled navodi preko tisuću znanstvenih publikacija (Murphy i Donovan, 1977). No, ovo istraživanje ima svoja ograničenja. Većina subjekata su bili relativni početnici koji nisu pristupati višim stanjima i stupnjevima; mnogi parametri su samo maglovito povezani s ciljevima meditacije (tj. transpersonalni razvojem); mnogi istraživači sami nisu imali dovoljno vlastite meditacijske prakse da bi razumjeli značaj naprednih iskustava; i premalo je integracije između različitih područja. Međutim, dostupna je prilika za jedno višerazinsko, višekvadrantno, integrativno istraživanje. Kako bi takav program izgledao?
Jedno mjesto na kojem možemo početi je u GL kvadrantu s pažljivim ispitivanjem fenomenologije meditativnih iskustava, naročito onih naprednih. Ovo bi uključilo i sadržajnu analizu klasičnih tekstova, kao što je početo Daniel Brown (1986), kao i intervjue sa suvremenim praktičarima. Ovo je u biti detaljna fenomenologija kontemplativne svjesnosti.
Ove subjektivne podatke možemo usporediti s objektivnim parametrima u GD kvadrantu, i psihometričkim i biološkim, npr. elektroencefalografija, snimanje mozga i biokemija (Shapiro i Walsh, 1984; West, 1987). U specifičnom trenutku bilo kojeg meditativnog iskustva, koji su fiziološki korelati?
Na sistemskoj strani, bilo bi fascinantno vidjeti društvene oblike i institucije (DD kvadrant) koje praktičari preferiraju, stvaraju, i osjećaju kao podržavajuće. Znatne informacije dostupne su iz klasičnih tekstova, koji sugeriraju jednostavnost, mir, služenje i sanghu (zajednicu drugih praktičara). Koji su materijalni uvjeti komunikacije, koji ekonomski faktori u igri, kako se šire same duhovne informacije? Koje tipove socijalnih struktura stvaraju transpersonalno razvijeni pojedinci, i obrnuto, koje socijalne strukture pospješuju transpersonalni razvoj? Kako se duhovnost ispoljava u informatičko doba?
Da bismo upotpunili integralnnu sliku, htjet ćemo ispitivati kulturu (DL kvadrant) koja prati ova postformalna iskustva, biologiju i društvene sisteme. Koji svjetonazori i etički sistemi nastaju? Koja dijeljena razumijevanja stvarnosti izniču, i kako ona utječu na iskustvo, ponašanje i socijalne institucije? Koji su utjecaji različitih jezika, etičkih vjerovanja i vrijednosnih sustava na transpersonalni razvoj i evoluciju svijesti?
I, naravno, htjet ćemo ispitati razvoj kroz vrijeme u svim kvadrantima, dok svaki od njih utječe na druge i prima utjecaj drugih: iskustvo, ponašanje, kultura i društvo. Integralni (sve-kvadrantni, sve-razinski) pristup kao ovaj očigledno je zahtjevan i tražit će kros-disciplinarne vještine. Ali nagrada bi mogla biti puno bogatije razumijevanje tog područja od svega što do danas imamo.
Prođimo sada brzo kroz glavne škole izučavanja svijesti navedene u Uvodu da vidimo što je točno u igri u svakom pojedinom slučaju.
Emergentno/konekcionistički modeli kognitivne znanosti (kao Stairway to the Mind Alwyna Scotta) primjenjuju tri niti stjecanja znanja na gornji-desni kvadrant, to jest na objektivne aspekte individualnih holona. Formulacije su, stoga, vođene mjerilom valjanosti propozicijske istine vezanim na empirijski motrive događaje, što znači da u ovom pristupu tri niti priznaju samo one holone koji se bilježe u senzorimotornom svjetobrazu (tj. holone s jednostavnom lokacijom, empirijski motrive čulima i njihovim ekstenzijama). Pa ipak, svi holoni bez iznimke su holarhični, ili sastavljeni od hijerarhijskih holona u holonima beskonačno, pa će tako ovaj emergentno/konekcionistički pristup primjeniti tri niti na objektivne, vanjske, hijerarhijske sisteme onako kako oni izgledaju u individualnom, objektivnom organizmu (gornji-desni kvadrant).
Sve je ovo u redu, do točke kad ovi pristupi prestupe svoje epistemičko jamstvo i pokušaju objasniti druge kvadrante isključivo u vlastitim terminima. U slučaju emergentno/konekcionističkih teorija, to znači da će predstaviti valjanu GD hijerarhiju (atomi < molekule < stanice < neuralne staze < reptilsko deblo < limbički sustav < neokorteks), no zatim svijest nekako čudnovato iskoči na najvišoj razini (lijevostrane dimenzije se često tretiraju kao monolitski i monološki jedinstveni entitet, pa se onda takva 'svijest' jednostavno dodaje povrh desnostrane hijerarhije, umjesto uviđanja da postoje razine svijesti kao nutrina ili lijevostrana dimenzija svakog koraka u desnostranoj hijerarhiji).
Dakle, Scott predstavlja GD hijerarhiju, koju navodi kao atomi, molekule, biokemijske strukture, živčani imuplsi, neuroni, skupovi neurona, mozak. Onda, i tek onda, iskače 'svijest i kultura', po njemu dvije najviše razine. Ali, naravno, svijest i kultura nisu razine u GD kvadrantu, već je svaka dodatni važni kvadrant, koji svaki ima korelativnu hijerarhijuu vlastitoga razvojnog odvijanja (i svaki je intimno povezan s gornjim-desnim, ali se ni na koji način ne može reducirati ili jednostavno objasniti kao gornji-desni).
Tako bismo u integralnoj teoriji svijesti sigurno uključili gornju-desnu hijerarhiju i one aspekte emergentno/konekcionističkih modela koji legitimno odražavaju taj teritorij; ali tamo gdje ove teorije prekoračuju vlastito epistemičko jamstvo (i postaju reducirane na redukcionizam), trebamo možda ići dalje.
Razne škole introspekcionizma za svoj osnovni referent uzimaju unutarnju intencionalnost svijesti, neposredno življeno iskustvo i životni svijet pojedinca (gornji-lijevi kvadrant). To znači da će, u ovim pristupima, tri niti valjanog znanja biti primijenjene na podatke neposredne svijesti, pod pokroviteljstvom mjerila valjanosti istinitosti (jer unutrašnje izvještavanje zahtijeva iskrene izjave: nema drugog načina da dođete do nutrina). Introspekcionizam je blisko povezan s interpretacijom (hermeneutika), jer je sadržaj svijesti uglavnom referencijalan i intencionalan, pa otud njegovo značenje traži i zahtijeva tumačenje: koje je značenje ove rečenice? sinoćnjeg sna? Rata i mira?
Kao što smo vidjeli, sva valjana interpretacija slijedi tri niti (naputak, poimanje, potvrda). U ovom slučaju, tri niti se primjenjuju na simboličke/referencijalne zgode a ne samo na senzorimotorne zgode (koje popuštaju jedino empiričko-analitičkom znanju). Kao što svatko zna, ovo interpretativno i dijaloško znanje je skliskije, osjetljivije i suptilnije od doslovne očitosti monološkog zurenja, no to ne znači da je manje važno (zapravo, to znači da je više značajno).
Introspektivno/interpretativni pristupi, dakle, daju nam unutarnje konture individualne svijesti: tri niti legitimno primijenjene na nutrinu individualnih holona pod pokroviteljstvom istinitosti. Ovo istraživanje i osvjetljavanje gornjeg-lijevog kvadranta je važna odlika integralnog pristupa svijesti, a možda je najbolje prikazana u fenomenološkim i interpretativnim iskazanjima svijesti koje možemo naći u prvom licu dubinske psihologije i fenomenologije i meditacije i kontemplacije, koje su sve, u svojim najautentičnijim primjerima, vođene naputkom, poimanjem i potvrdom, te na taj način legitimno temelje svoje tvrdnje znanja na ponovljivim nalazima.
Razvojna psihologija ide jedan korak dalje i propituje konkretne stupnjeve razvijanja ove individualne svijesti. Budući da obično teži jednom više znanstvenom statusu, razvojna psihologija često kombinira ispitivanje unutarnjih ili lijevostranih iskustvenih iskaza (ili semantiku svijesti, vođena interpretativnom istinitošću i intersubjektivnim razumijevanjem) s desnostranom ili objektivnom analizom struktura svijesti (ili sintaksu svijesti, vođena propozicijskom istinom i funkcionalnim slaganjem). Ovaj razvojni strukturalizam vuče veći dio svojega porijekla iz piagetovske revolucije; nezaobilazan je alat u osvjetljavanju svijesti i ključan aspekt bilo kojeg integralnog pristupa. (Rijetko nalazimo, međutim, da bilo koji od ovih pristupa jasno kombinira, putem pragmatike, i semantiku i sintaksu razvojnih stupnjeva svijesti, a ovu integraciju posebno nastojim uključiti.)
Modeli istočnjačkih pristupa i neuobičajenih stanja ukazuju da u gornjem-lijevom kvadrantu ima više stvari no što sanjamo u našoj filozofiji, a da ne govorimo o konvencionalnim psihologijama. Tri niti svih valjanih znanja primijenjene se ovdje na stanja koja su uglavnom neverbalna, postformalna i post-postkonvencionalna. U zenu, kao što smo vidjeli, imamo primarni naputak ili paradigmu (a to je zazen, sjedeća meditacija), koja proizvodi izravne iskustvene podatke (kenšo, satori), koji se zatim iznose pred zajednicu onih koji su dovršili prve dvije niti i provjerava se njihova valjanost. Loši podaci se odlučno odbacuju, a sve je ovo otvoreno daljnjoj reviziji u svjetlu narednih iskustava i dodatnih komunalno generiranih podataka.
Ovi pristupi su sasvim ispravni: nijedna teorija svijesti ne može se nadati potpunosti, ukoliko ignorira podatke iz viših ili postformalnih dimenzija same svijesti, a ovo istraživanje daljnjih dosega gornjeg-lijevog kvadranta sigurno je središinji aspekt integralne teorije svijesti. Nadalje, ovo zahtijeva da, u određenoj točki, i sami istraživači moraju transformirati svoju svijest kako bi dostigli adekvatnost nalazima. Ovo nije gubitak objektivnosti već preduvjet za prikupljanje podataka, kao što ne kažemo da je učenje uporabe mikroskopa gubitak objektivnosti -- to je jednostavno učenje naputne niti, koja je zapravo preduvjet svakog istinski objektivnog (ili nepristranog) razumijevanja bilo kojih podataka. U ovom slučaju, podaci su postformalni, pa je takav i naputak.
Zagovornici suptilnih energija (prana, bioenergija) donose u ovo istraživanje važan dio slagalice, ali čini se da često vjeruju kako ove suptilne energije predstavljaju središnji ili čak jedini aspekt svijesti, dok su zapravo samo niže dimenzije u ukupnom spektru. Za teoretičara velikog lanca, jednako istočne i zapadne, prana je jednostavno veza između materijalnog tijela i mentalnog područja, a u izvjesnom smislu vjerujem da je to istina. Ali poanta 4-kvadrantne analize je da ono što su velike tradicije mudrosti rado predstavljale kao bestjelesne, transcendentne i nematerijalne modalitete zapravo ima korelate u materijalnom području (svaka lijevostrana zgoda ima desnostrane korelate), pa je tako puno točnije govoriti o fizičkom tijeloumu, emocionalnom tijeloumu, mentalnom tijeloumu i tako dalje. Ovo istovremeno omogućuje transcendentne zgode i čvrsto ih uzemljuje. A u ovoj zamisli prana je jednostavno emocionalni tijeloum općenito, s korelatima u sva četiri kvadranta (subjektivni: protoemocije; objektivni: limbički sustav; intersubjektivni: magički nazor; interobjektivni: plemensko uređenje). No, nije od pomoći tvrditi da ove energije jedine kriju ključ svijesti. Slično s psi-pristupima, koji jasno obrađuju neke od kontroverznijih aspekata izučavanja svijesti (telepatija, prekognicija, psihokineza, vidovitost). Vjerujem da je postojanje nekih tipova psihičkih fenomena prilično vjerojatno, a različite meta-analize legitimnih psihičkih istraživanja zaključile su da nečeg doista ima. Ovo sam razmotrio u knjizi Eye to Eye i neću ovdje ponavljati svoje primjedbe. Želim jednostavno naglasiti da, kad se shvati da je senzorimotorni svjetobraz tek jedan od najmanje deset svjetobraza, oslobođeni smo od nesuvislog pokušavanja da objasnimo sve fenomene na osnovi samo empirijskih zgoda. U isto vrijeme, točno zato što senzorimotorni svjetobraz jest sidrište svjetonazora znanstvenog materijalizma, dočim se otkriju nekakvi dokazi nesenzorimotornih zgoda (kao psi), to se može napuhati preko svake mjere. Psi-događaji se doista ne mogu nedvosmisleno smjestiti u senzorimotorni svjetobraz, ali ne možemo to učiniti ni u slučaju logike, matematike, poezije, povijesti, značenja, vrijednosti ili morala - pa što? Nijedna intencionalna ili lijevostrana dimenzija svijesti ne slijedi fizička pravila jednostavne lokacije, a za to nam ne trebaju psi-događaji. Dakle, integralna teorija svijesti treba shvatiti ozbiljno barem mogućnost psi-fenomena, bez napuhivanja njihova mogućeg postojanja preko svake mjere; oni su, u najboljem slučaju, sasvim mali dio veoma velike torte.
Od dvanaestak glavnih pristupa izučavanju svijesti koje sam naveo u Uvodu, kvantni pristupi su jedini kojima u ovom trenutku nedostaje dostatnih dokaza, a kad kažem da ih možemo uključiti u integralnu teoriju svijesti, velikodušno držim otvorenom mogućnost da se s vremenom pokažu isplativima. U knjizi Eye to Eye razmotrio sam razne interpretacije kvantne mehanike i njenu moguću ulogu u izučavanju svijesti, pa neću ovdje ponavljati tu raspravu, osim što ću reći da su dosadašnji teoretski zaključci (kao to da intencionalnost kolapsira Schrodingerovu valnu funkciju) zasnovani na krajnje spekulativnim zamislima koje većina samih fizičara smatra prilično dubioznima.
Središnji problem s ovim kvantnim pristupima, držim, jest da pokušavaju riješiti dualizam subjekt/objekt na razini na kojoj ne može biti riješen; kao što sam gore sugerirao, taj problem jer (raz)riješen jedino u postformalnom razvoju, i nikakva količina formalnih propozicija neće se ni približiti rješenju. Pa ipak, ovo je i dalje jedan plodan smjer istraživanja, ako ni za što onda zbog svega što dokazuje u svojim neuspjesima; i pozitivnije, mogao bi nam pomoći da osvjetlimo neke interakcije između biološke intencionalnosti i materije.
Svi ovi pristupi imaju središtu u individui. Ali kulturalni pristupi svijesti ističu da individualna svijest ne nastaje, i ne može nastati, sama zasebno. Svi subjektivni događaji uvijek su već intersubjektivni događaji. Nema privatnog jezika; nema radikalno autonomne svijesti. Same riječi koje sada dijelimo nisam izmislio ja - niti vi, nisam stvorio ja - niti vi, ne dolaze isključivo iz moje svijesti - niti vaše. Dapače, vi i ja se jednostavno nalazimo u golemom intersubjektivnom svjetobrazu u kojem živimo i krećemo se i postojimo. Ovaj kulturalni svjetobraz (donji-lijevi kvadrant) ima utjecaj u samoj strukturi, obliku, osjećaju i tonu vaše svijeti i moje svijesti, i nijedna teorija svijesti nije potpuna ukoliko ignorira ovu krucijalnu dimenziju.
U ovim kulturalnim hermeneutičkim pristupima, tri niti su primijenjene na sam intersubjektivni krug, na duboku semantiku svjetova značenja u kojima vi i ja kolektivno postojimo. Ovi kulturalni svjetobrazi evoluiraju i razvijaju se (arhaički > magički > mitički > mentalni itd.), a tri niti primijenjene na te svjetobraze, pod pokroviteljstvom uzajamnog razumijevanja i prikladnosti, otkrivaju te kulturalne konture svijesti, pa upravo tim smjerom idu ovi važni pristupi. Ovo je, također, neizostavna komponenta [bilo koje] integralne teorije svijesti, [4]
Eto, to su neke od veoma važnih (premda parcijalnih) istina kulturalne hermeneutike za individualne svijest. Slično vrijedi za društvene znanosti, koje se ne bave toliko unutarnjim svjetonazorima i tumačenjima, već vanjskim i objektivnim i empirijskim aspektima društvenih sistema. Kulturalna hermeneutika (DLQ) je jedan tip 'unutrašnjeg holizma' koji neprekidno pita, 'Što to znači?', dok su društvene znanosti (DDQ) jedan tip 'vanjskog holizma' koji pak pita, 'Što to radi?' -- drugim riječima, uzajamno razumijevanje nasuprot funkcionalnom slaganju. Ali oba ova pristupa govore nam nešto veoma važno o kolektivitetima u koje je individualna svijest duboko uronjena.
A što se tiče društvenih znanosti: materijalnosti komunikacije, tehnoekonomska osnova, i društveni sistem u objektivnom smislu duboko sežu u konture svijesti oblikujući konačni proizvod. Tri niti, pod pokroviteljstvom propozicijske istine i funkcionalnog slaganja, razotkrivaju ove društvene odrednice na svakoj od razina, a to je upravo odgovarajuća istraživačka agenda empirijskih društvenih znanosti.
Uski marksistički pristup, naravno, već je dugo vremena diskreditiran (upravo zato što prekoračuje svoje jamstvo, reducirajući sve kvadrante na donji-desni); ali trenutak istine u povijesnom materijalizmu je da oblici materijalne proizvodnje (npr. sakupljački, hortikulturalni, agrarni, industrijski, informatički) imaju duboki i tvorbeni utjecaj na zbiljske sadržaje individualne svijesti, pa je zato razumijevanje ovih društvenih odrednica krucijalno za [bilo kakvu] integralnu teoriju svijesti. Takvo bi razumijevanje zauzelo svoje zasluženo mjesto pored dvanaestak drugih značajnih pristupa izučavanju svijesti.
Nadam se da ovaj presjek, makoliko bio kratak, ipak dovoljno iskazuje široke konture metodologije integralne teorije svijesti, i da dostatno iskazuje neadekvatnost bilo kojeg manje obuhvatnog pristupa. Integralni aspekt nastoji istovremeno pratiti svaku razinu i kvadrant u njihovim terminima i zatim zamijetiti korelacije među njima. Ovo je metodologija fenomenološlog i sutočnog praćenja raznih razina i razvojnih linija u svakom kvadrantu i zatim uspoređivanja njihovih odnosa, svake sa svima drugima, a bez da se na bilo koji način reducira bilo koja od njih na druge.
Ovo 'simul-praćenje' zahtijeva odmjerenu i uravnoteženu uporabu sve četiri tvrdnje valjanosti (istine, istinitosti, kulturalnog značenja, funkcionalnog slaganja), od kojih se svaka uspostavlja pod jamstvom tri niti valjanog stjecanja znanja (naputak, poimanje, potvrda) provedene kroz dnavaest ili više razina u svakom kvadrantu -- što znači, skraćeno rečeno, ispitivanje čulnog iskustva, mentalnog iskustva i duhovnog iskustva: okom tijela, okom uma i okom kontemplacije: sve-razine, svi-kvadranti.
A to znači da će, kad je god prikladno, istraživači rabiti razne naputke koji transformiraju njihovu svijest, želi li biti adekvatni spram postformalnih podataka. Ne možete glasati o istini pitagorejske teoreme ako niste naučili i svladali geometriju (naputak); slično tome, ne možete glasati o istini budhinske prirode ako niste naučili i svladali meditaciju. Svo valjano znanje ima naputak, poimanje i potvrdu; naputci su uvijek u obliku 'želite li ovo, morate učiniti ovo' -- zato, kad se radi o izučavanju svijesti, krajnje očigledan ali teško prihvaćeni zaključak je da izvjesne unutrašnje naputke moraju slijediti sami istraživači. Ukoliko ne učinimo ovo, onda nećemo znati ovo. Biti ćemo Crkvenjaci koji odbijaju Galilejev naputak: pogledajte kroz ovaj teleskop i recite mi što vidite.
Dakle, integralni pristup svijesti mogao bi obuhvatiti sljedeće agende:
1. Nastavljanje istraživanja u raznim specifičnim pristupima. To jest, nastavljanje daljnjeg profinjavanja našeg razumijevanja mnogih dijelića slagalice svijesti. Dvanaest pristupa koje sam kratko ovdje predstavio zapravo su dvanaest značajnih dijelova ove iznimne enigme; svaki je od njih duboko važan; svaki zaslužuje nastavljeno i ustrajno istraživanje i razvijanje.
Zašto trebamo uključiti svih dvanaest od ovih pristupa? Nisu li neki od njih malo 'nastrani' i 'pretjerani'? Ne bismo li možda trebali isključiti neke od njih? Na ovom ranom stupnju integralnih studija, vjerujem da trebamo griješiti na strani velikodušnosti, barem zato što je sama stvarnost tako dosljedno začuđujuća.
Nijedan ljudski um, vjerujem nije sposoban proizvesti 100-postotnu grešku. Nitko, možemo reći, nije dovoljno pametan da cijelo vrijeme bude u krivu. A to znači da svaki od dvanaest pristupa gotovo sigurno ima neku važnu (premda ograničenu) istinu kao svoj doprinos; i, naročito na početku naše integralne potrage, vjerujem da trebamo baciti svoju mrežu što je šire moguće.
2. Suočenje s jednostavnom činjenicom da je, u nekim slučajevima, promjena svijesti istraživača nužna i nezaobilazna za istraživanje svijesti same. Kao što su brojni pristupi (prim. 7, 9, 10) pokazali, višim ili postformalnim stupnjevima razvoja svijesti mogu adekvatno pristupiti jedino oni koji su i sami razvili postformalnu razinu. Ispitujemo li postformalna područja, postformalni naputci su neizostavni. Propuštanjem da to učinimo ne osiguravamo 'objektivnost' u postformalnim studijama: time već u počeku osiguravamo propust u poimanju podataka.
3. Nastavljeno probijanje prema istinski integralnoj teoriji svijesti same. Budući da su ovih dvanaest pristupa do sada rado ostali odvojeni (i ponekad antagonistički) ogranci ljudskog propitivanja, doista se čini kako donekle rade s različitim područjima podataka, a ove razlike ne treba površno poricati ili odbaciti. Istovremeno, držim da je sasvim očito da se svemir drži na okupu, te je stoga jednako legitimno nastojanje istraživati, i teoretski i metodološki, načine na koje su ovi razni elementi urođeno združeni kao aspekti neprekinutog Kozmosa. činjenica da je, najvećim dijelom, svaki pristup ostao u vlastitom kavezu ne mijenja nipošto činjenicu da sama stvarnost čitavo vrijeme probija te kaveze. Da bismo nastavili kretanje prema integralnom pristupu, trebamo nastojati slijediti stvarnost i isto tako probijati kroz podjele.
Ovo uključuje zbiljsku metodologiju, tj. 'simul-praćenje' raznih fenomena u svakoj razini i svakom kvadrantu i zamjećivanje njihovih stvarnih međuodnosa i suodnosa (simul-praćenje događaja u "sve-kvadrantnom, sve-razinskom" prostoru. Kvadranti i razine su u izvjesnom smislu sasvim različite dimenzije, ali su isto tako različiti aspekti jednog Kozmosa, što znači da se istovremeno suštinski dodiruju na duboke načine. Zamijetimo načine na koje se dodiruju, pa nastojmo teoretski objasniti ovo predivno bogato i isprepleteno tkanje.
Tako, onda, svaki od dvanaest pristupa nalazi važno i nezamjenjivo mjesto, ne kao eklekticizam, već kao jedan urođeni aspekt holoničkog Kozmosa. Metodologije koje nam obećaju dati 'teoriju svijesti', ali koje propituju samo jedan kvadrant (da ne spominjemo samo jednu razinu u jednom kvadrantu), jasno uopće ne daju adekvatne prikaze svijesti. "Sve-kvadrantni, sve-razinski" pristup sadrži jedinu priliku za autentičnu i integralnu teoriju svijesti, ako takvo što uopće postoji.
1. Vidi Jantsch (1980) za proširenu raspravu ove teme. Jantsch korelira 'mikroevoluciju' (individualnih holona) s 'makroevolucijom' (njihovih kolektivnih/socijalnih holona), ukazujući na ko-evolucijske interakcije između individualnog i socijalnog. Tako u fiziosferi Jantsch prati mikroevoluciju kroz fotone, leptone, barione, lake jezgre, lake atome, teške atome i molekule; s njihovom podudarnom makroevolucijom (ili kolektivno/socijalnim oblicim) kroz superklastere, klastere galaksija, galaksije, zvjezdane klastere, zvijezde, planete i litoformacije. Slično u biosferi, on prati mikroevoluciju kroz disipativne strukture, prokariote, eukariote, višestanične organizme i kompleksne životinje; s njihovom podudarnom makroevolucijom kroz planetarnu kemodinamiku, Gaia-sistem, heterotropne ekosisteme, društva s podjelom rada i skupine/obitelji. Svi su ovi stupnjevi i suodnosi jednostavno i grubo sažeti i prikazani u slici 1, što znači samo jednostavan presjek. Ova sam pitanja detaljnije razmotrio u Wilber 1995b.
2. Ovo postaje krajnje važno u individualnoj psihoterapiji i dubinskoj psihologiji, jer su te discipline temeljno razotkrile načine na koje ja mogu biti neiskren sa sobom o vlastitom unutarnjem stanju. 'Potiskivanje' je u osnovi niz obmana, prikrivanja ili laži o konturama mojega unutrašnjeg prostora, a 'terapije' je u biti učenje načina da budem više iskren i istinit u interpretiranju svojih unutarnjih tekstova. Terapija je sustavna primjena kriterija valjanosti istinitosti na svoju vlastito stanje.
3. Naravno, nije da svatko tko se uhvati zena -- ili bilo kojega kontemplativnog nastojanja -- na kraju potpuno ovlada disciplinom, kao što ne može svatko tko se uhvati kvantne fizike potpuno ovladati njenim razumijevanjem. Ali oni koji uspiju -- i u kontemplaciji i u fizici, te zapravo u svakoj, bilo kojoj legitimnoj potrazi za spoznajom -- čine krug kompetencije u kojem se razmatraju tvrdnje valjanosti, a zen nije iznimka po tom pitanju.
4. činjenica da svi postojimo u kulturalnim svjetobrazima kojima upravljaju uglavnom interpetativne a ne samo empirijske zbiljnosti, te činjenica da su ove kulturalne interpretacije djelomično konstruirane i relativne, napuhane su preko svake mjere u radovima postmodernih poststrukturalista, koji zapravo tvrde da je ovaj kvadrant jedini koji postoji. Oni tako pokušavaju reducirati svu istinu i sve tvrdnje valjanosti samo na arbitrarne kulturalne konstrukcije pogonjene samo moću ili predrasudom ili rasom ili rodom. Ovaj kulturalni konstruktivistički stav tako sebe baca u gomilu performativnih samoproturječja: tvrdi da je istina da ne postoji istina; tvrdi da je univerzalno slučaj da postoje samo relativnosti; tvrdi da je nepristrana istina da sva je istina pristrana; i tako, na sve načine, isključuje svoje tvrdnje istine iz ograničenja koje nameće svima drugima: pod bilo kojim imenom, to je licemjerje. Kao što sam sugerirao drugdje (Wilber, 1995a, 1997), kad god se drugim kvadrantima poričete stvarnost, oni se zapravo vraćaju u vaš sistem u obliku unutarnjih samoproturječja -- protjerane i poricane tvrdnje valjanosti vraćaju svoja prava u unutarnjim napuknućima. Tako ekstremni kulturalni konstruktivisti implicitno svojataju objektivnu i iuniverzalnu istinu za svoj stav, stav koji eksplicitno poriče postojanje i univerzalnosti i istine. Zato je John Searle (1995) morao ukoriti ovaj pristup u svojoj izvrsnoj The Construction of Social Reality ('konstrukcija društvene stvarnosti'), nasuprot 'društvenoj konstrukciji stvarnosti', idejom da se kulturalne stvarnosti konstruiraju na osnovi korespondencijske istine koja drži čitavu konstrukciju, bez koje nijedna konstrukcija ne bi mogla nastati. Opet, možemo prihvatiti dijelomičnu istinu bilo kojeg kvadranta -- mnoga kulturalna značenja su doista konstruirana i relativna -- bez da pretjeramo i pokušamo reducirati sve druge kvadrante i sve druge istine na taj parcijalni prozir.
[Potpuniju biografiju raznih pristupa možete naći u Wilber 1995b]
Chalmers, D. (1995), `The puzzle of conscious experience', Scientific American, prosinac, 1995.
Dennett, D. (1995), Darwin's Dangerous Idea (New York: Simon and Schuster).
Habermas, J. (1979), Communication and the Evolution of Society, trans.T. McCarthy (Boston: Beacon Press).
Jantsch, E. (1980), The Self-Organizing Universe (New York: Pergamon).
Joravsky, D. (1982), `Body, mind, and machine', New York Review of Books, Oct. 21, 1982.
Lovejoy, A. (1964 [1936]), The Great Chain of Being (Cambridge: Harvard Univ. Press).
Scott, A. (1995), Stairway to the Mind (New York: Copernicus).
Searle, J. (1995), The Construction of Social Reality (New York: Free Press).
Smith, H. (1976), Forgotten Truth (New York: Harper).
Varela, F., Thompson, E. i Rosch, E. (1993), The Embodied Mind (Cambridge: MIT Press).
Walsh, R. i Vaughan, F. (ed. 1993), Paths beyond Ego (Los Angeles: Tarcher).
Wilber, K. (1995a), `An informal overview of transpersonal studies', Journal of Transpersonal Psychology, 27, pp. 107-29.
Wilber, K. (1995b), Sex, Ecology, Spirituality: The Spirit of Evolution (Boston and London: Shambhala).
Wilber, K. (1996a [1980]), The Atman Project, drugo izdanje (Wheaton, IL: Quest).
Wilber, K. (1996b [1981]), Up from Eden, drugo izdanje (Wheaton, IL: Quest).
Wilber, K. (1996c [1983]), Eye to Eye, treće izdanje (Boston and London: Shambhala.
Wilber, K. (1996d), A Brief History of Everything (Boston and London: Shambhala).
Wilber, K. (1997), The Eye of Spirit: An Integral Vision for a World Gone Slightly Mad (Boston and London: Shambhala).
Wilber, K., Engler, J. and Brown, D. (1986), Transformations of Consciousness (Boston and London: Shambhala).
Resursi na hrvatskom:
Tko je Ken Wilber? [biografija i bibliografija]
Faze u razvoju misli Kena Wilbera
Knjiga po knjiga [Brad Reynolds, pregled]
mandala.hr [website za transpersonalni i duhovni razvoj]
gorin.hr [knjige Kena Wilbera i drugih autora]
kenwilber.com.hr [USKORO!]